Zašto je Gucci u svakom šoping centru, iako ljudi nemaju ni za kruh?

Scena ti je poznata: žena s Louis Vuitton torbom hoda po razvaljenim ulicama. Tip s Dior kapom čeka autobus, novčanik prazan. Zvuči kao šala, ali nije. To je planirana strategija — i to jako unosna.

Scena ti je poznata: žena s Louis Vuitton torbom hoda po razvaljenim ulicama. Tip s Dior kapom čeka autobus, novčanik prazan. Zvuči kao šala, ali nije. To je planirana strategija — i to jako unosna.

Evo istine o tome zašto su najsiromašnije zemlje prepune luksuznih brendova, i kako izbjeći da ne postaneš hodajuća reklama za san koji nije tvoj.

Luksuz u siromaštvu nije apsurd. To je poslovni model.

Prema Bloombergu (2024.), prodaja luksuza raste tri puta brže u zemljama s BDP-om manjim od 5.000 dolara po stanovniku nego u bogatima. Zašto?

Zato što tamo gdje nema stvarnog bogatstva, status znači više od logike. Brendovi to znaju: kad nemaš puno, želiš barem izgledati kao da pripadaš nečemu višem. Ne kupuješ kvalitetu — kupuješ sliku uspjeha.

Ne kupuješ majicu — kupuješ iluziju da nisi kao svi drugi.

Ne kupuješ proizvod. Kupuješ iluziju.

Prema McKinseyju (2025.), više od 60 % kupaca luksuzne robe u zemljama u razvoju kupuje na kredit. Znaju da će se zadužiti. Ali logo nije samo dizajn — to je simbol.

On poručuje: ja sam drugačiji, iznad sam prosjeka.

Čak i ako ti je novčanik prazan — kao i račun u banci.

Nisi kupac. Ti si reklama koja hoda.

U Africi, Latinskoj Americi i Srednjoj Aziji, luksuzni brendovi namjerno snižavaju prag ulaska: parfemi, remeni, kape — sve s logom. Nisu napravljeni za bogate.

Naprotiv — napravljeni su da se vide.

Prema The Guardianu (2024.), ti proizvodi nisu tu zbog ekskluzivnosti, već zbog viralnog prisustva. Da se logo vidi u svakoj selfieju, na svakoj ulici, u svakom trgovačkom centru.

Nije luksuz. To je marketing.

A ti hodaš okolo i besplatno reklamiraš.

Odjeven kao milijunaš, a živiš kao dužnik.

Ako je kod tebe mirovina 100 dolara, a netko nosi Balenciaginu jaknu od 2.000, to nije moda — to je očaj. Tiho vrišti: ako izgledam kao bogat, možda jednog dana i pobjegnem odavde.

Prema Harvard Business Reviewu (2024.), luksuz u siromašnim zemljama ne predstavlja uspjeh, nego lažnu nadu. Ne kupuje se stvar — kupuje se lažni izlaz.

Ali jedini tko stvarno “izađe” je dioničar iz Pariza ili Milana.

Kako ne biti budala u Dioru s minusom na računu

Tvoj plan obrane protiv luksuzne zamke:

• Logo te ne čini elitom. Ako ga moraš pokazivati, nisi dio nje.

• Zapitaj se: želiš li stvarno tu stvar ili želiš da drugi vide da je imaš? Ogromna razlika.

• Ne vjeruj u religiju „izgleda uspješno“. To je greška siromašnih zemalja. U bogatima, pravo bogatstvo je tiho.

• Kupi second hand ili uloži u nešto što ti donosi stvarni povrat: tečaj, vještinu, mali biznis.

• Nema ništa gluplje od hodanja po razrovanom asfaltu u tenisicama od 1.000 eura.

Zaključak: Luksuzni brendovi poznaju tvoju slabost bolje od tebe

Oni nisu glupi. Znaju da što si siromašniji, to više želiš izgledati bogato. I grade carstva upravo na toj tvojoj potrebi.

Ti misliš da rasteš.

Oni misle: još jedan koji je pao.

Dok se ti zadužuješ zbog torbice, netko u Ženevi nazdravlja rekordnim prodajama u Lagosu, Biškeku ili Limu.

Pravi luksuz? To je kad si to možeš priuštiti bez da razmišljaš o sutra.
Sve ostalo nije bogatstvo — to je samo još jedna maska koju nosiš svaki dan.