Svi nosimo maske. Ponekad kako bismo sakrili rane iz djetinjstva. Ponekad kako bismo preživjeli u svijetu koji zahtijeva snagu, brigu, uspjeh ili karizmu. Psiholozi to nazivaju neurotskim adaptacijama. Zvuči strašno, ali to je nešto što svi prolazimo.
Svi nosimo maske. Ponekad kako bismo sakrili rane iz djetinjstva. Ponekad kako bismo preživjeli u svijetu koji zahtijeva snagu, brigu, uspjeh ili karizmu. Psiholozi to nazivaju neurotskim adaptacijama. Zvuči strašno, ali to je nešto što svi prolazimo.
Hajdemo vidjeti te maske:
Ove adaptacije funkcioniraju... sve dok život ne donese krizu.
Što se tada događa?
U tom trenutku suočavamo se s izborom:
Da biste prešli granice starih prilagodbi, potrebno je suočiti se s osjećajima koji su ih stvorili. Bol, strah, usamljenost—oni su stvorili tvoju "masku".
Ali ne moraš to raditi sam. Potreban ti je netko tko može vidjeti pravog tebe—iza uloga, zidova i kontrole. Netko tko vidi živu osobu, sa svim emocijama, strahovima i snovima.
Ovaj proces je poput leptira koji izlazi iz kukuljice. Da, u početku je tijesno i bolno, ali kad se oslobodiš, dobivaš fleksibilnost i slobodu. Postaješ prilagodljiv i živ u svakom trenutku, baš onako kako život zahtijeva.
I najbolje od svega? Taj put, iako izazovan, čini te pravim muškarcem—ne onim koji se skriva iza maske, već onim koji živi, osjeća i pronalazi pravu snagu u autentičnosti.
Pokušaj. Vrijedi živjeti izvan "ljušture".
Ova stranica koristi kolačiće kako bi vam pružila bolje iskustvo pregledavanja. Korištenjem ove web stranice slažete se s našim korištenjem kolačića.