Iluzorni i Pravi Hrabrosti
U adolescenciji, u noćnim klubovima, u barovima, tuče su česte. Prava tučnjava može iznenada nastati s bilo kojeg mjesta, bez ikakvog upozorenja. Baš kao što prava hrabrost može doći iz najneočekivanijih mjesta, usred tučnjave koja se činila beskonačnom. Bio sam s grupom prijatelja u baru, kada su dvojica muškaraca počeli komentirati djevojke s kojima smo bili. Njihova arogancija izazvala je eskalaciju situacije, i iznenada, sve je postalo fizičko. To nije bila organizirana tučnjava, nije bilo ni jasnog razloga za nju.
U adolescenciji, u noćnim klubovima, u barovima, tuče su česte. Prava tučnjava može iznenada nastati s bilo kojeg mjesta, bez ikakvog upozorenja. Baš kao što prava hrabrost može doći iz najneočekivanijih mjesta, usred tučnjave koja se činila beskonačnom. Bio sam s grupom prijatelja u baru, kada su dvojica muškaraca počeli komentirati djevojke s kojima smo bili. Njihova arogancija izazvala je eskalaciju situacije, i iznenada, sve je postalo fizičko. To nije bila organizirana tučnjava, nije bilo ni jasnog razloga za nju.
Drama je počela s djevojkom koja se osjećala laskana tom pažnjom. Rekla je nešto što je povrijedilo nečiji ponos, a alkoholom potaknuti ego prevladao je i situacija je izmakla kontroli. Što je više potrebno da bi se mladi ljudi počeli tući među sobom?
To zapravo nije bila ozbiljna tučnjava. Često je tako: jedna osoba brzo preuzme kontrolu. Udaranje nekoga je teško: adrenalin se troši brže nego fizička snaga; naše nježne ruke moraju udarati u tvrde kosti i oštre zube; visoki krvni tlak uzrokuje promašaje. Čak i ako izađeš kao pobjednik iz borbe, nakon što si vukao nekoga koga si udario, uvijek postoji mogućnost da je pobjeda zapravo Pirova pobjeda, s negativnim posljedicama.
Udaranje nekoga je teško, ali biti žrtva je još teže. Ako već nisi bio gubitnik, ne možeš uistinu razumjeti svu okrutnost fizičkog nasilja. Te noći imao sam sreću da sam samo dobio crni podočnjak i ogrebotine, a moja košulja je izgubila nekoliko dugmadi. Svi moji zubi su ostali netaknuti, ali moj ponos je bio slomljen. Moj prvi poraz u borbi činilo mi se mnogo bolnijim nego odbacivanje ili otkaz. Moje samopouzdanje se srušilo.
Kada sam se vratio kući, moja majka je počela plakati, a moj otac – ratni veteran koji je iza sebe ostavio iskustvo nasilja – samo me je pogledao u oči. Prije nego što se vratio pred televizor, izrekao je istinu koju svaki mladi čovjek treba znati. "Uvijek postoji netko jači od tebe," rekao je moj otac.
Možda se čini da svaki muškarac ostavi te iskustva iza sebe s vremenom. Tučnjava zbog djevojke može se činiti primamljivom kao akne u školi. Ali nasilje rijetko ostaje u prošlosti – uvijek je blizu, opipljivo. Naivno je vjerovati da smo ga ostavili iza sebe zajedno s siromaštvom, drogama i divljim godinama. Ono je uvijek prisutno – poput vremena, škole na uglu ulice, parka, noćnih klubova i lokalnih barova.
S godinama prestajemo juriti za svakom djevojkom i počinjemo voljeti jednu ženu. Shvaćamo ozbiljno karijeru. Ostajemo kod kuće navečer. Onda dolazi najvažnija stvar: postajemo očevi. Otac za nekoga koga bi zaštitio po svaku cijenu. Boriti se za svog sina je prirodno kao disanje.
Nedavno, dok sam vozio svoju kćer od četrnaest godina, lokalni policajac je gotovo udario nas s novom crnom Mercedesom. Izgubio sam živce; da je tip iz Mercedesa rekao nešto više, požalio bi. Kada se incident završio, moja kći me pogledala kao da me vidi prvi put. Bio je to mračan trenutak za nas dvoje, koji me podsjetio da nasilje može doći iz bilo kojeg smjera. Ne moraš ga tražiti; ono te pronađe. I strah od njega nije dovoljan da ga izbjegneš.
Postoji potrošena fraza: prave tučnjave nisu poput onih u filmovima. Nisu ni poput onih u treningu. Svaki oblik kontroliranog nasilja razlikuje se od stvarne borbe, jer spontane borbe nemaju postavljene uvjete. U sparingu te nitko ne koplje u oči niti udara u preponu, i nitko ne dovršava pobijeđenog. U pravim tučnjavama, sve to se događa. U karateu nećeš se suočiti s pet ljutitih delikvenata, ali bi mogli doći u bar. Nasilje nema časti. Jedan čovjek brzo udari drugog; što slijedi je samo upravljanje štetom.
Trening borilačkih vještina donosi mnoge prednosti: bit ćeš u dobroj formi i manje ćeš se bojati udarca, ali te ne priprema za pravu borbu. U sparingu se suočavaš s ljudima koje poznaješ i koje vjerojatno cijeniš. No, kada te netko u baru pokuša zdrobiti, vjerojatno ga vidiš prvi put i duboko te mrzi.
Možeš trenirati borilačke vještine godinama, ali to ne znači da postaješ borac. Prakticirao sam kung-fu, ali nisam postao Bruce Lee. Moj učitelj bio je pravi borac – zaista impresivan. Vidio sam ga jednom kako prilazi grupi delikvenata. Došao je bez straha, bez pokazivanja agresije. Potpuni mir. Vidio sam bandu kako se instinktivno razdvaja pred njim, bez da su toga bili svjesni. Tako prepoznaješ pravog borca. Bez obzira koliko se znojio u treningu, većina nas nikada neće doseći taj nivo smirenosti.
Postoje dva tipa muškaraca privučenih borilačkim vještinama: oni koji žele dovesti red u svoj život i pobijediti svoje unutarnje demone i oni koji su bili žrtve nasilja.
Moj učitelj pripadao je drugoj skupini: počeo je s borilačkim vještinama jer je bio maltretiran u školi. Smiren i skroman tip, koji me mogao lako baciti kroz sobu ako je htio. Nakon tučnjave s idiotom koji je uvrijedio moju djevojku, upitao sam svog učitelja: "Što sam pogriješio?" "Trebalo je da se povučeš," odgovorio je. Ali što učiniti ako nemaš hrabrosti povući se?
Zaista jaki muškarci uvijek kažu da nasilje nije vrijedno cijene koju plaćaš za njega. Posljedice nasilnih postupaka su nepredvidive i to je najbolji razlog za izbjegavanje. Tučnjava ti može koštati zub, posao ili život, i poslati te u bolnicu ili zatvor. Tučnjava može uništiti tvoj život ili ga radikalno promijeniti. Vjerojatno nećeš imati pojma što je tvoj protivnik sposoban učiniti, i tvoja borba neće imati stvarni smisao.
Biti uvučen u tučnjavu nosi rizik da ubiješ svog protivnika ili da ga ostaviš u komi; isto bi se moglo dogoditi i tebi. Čak i ako izađeš kao pobjednik i napustiš bojno polje nepovrijeđen, nećeš iz toga izaći neokrznut. I tučnjava na poslu mogla bi značiti kraj tvoje obećavajuće karijere prije nego što je počela.
Kada sam počeo raditi kao novinar, dogodila se tučnjava izravno u ured – šest godina nakon te nezaboravne subotnje noći. Ovoga puta bio sam na strani moći. U jednom smislu, bilo je to čak gore: urednik bi me lako mogao otpustiti, a moj protivnik mogao je pozvati policiju. I sve to zbog što? Zbog djevojke koja nije bila vrijedna toga. To je besmisao nasilja: igraš ruski rulet sa svojim zdravljem, karijerom i slobodom, riskirajući sve zbog gluposti.
Čin nasilja traje samo nekoliko sekundi, ali njegove kaotične posljedice – za tvoju dušu, tijelo i karijeru – mogu te pratiti godinama. Nasilje je uvijek ružno, okrutno i iracionalno. Ipak, nastavlja nas fascinirati. Tinejdžeri sanjaju o tome da izgledaju hladnije nego što jesu, i svaki muškarac u dubini duše zna da ne može izgraditi zaštitu protiv svih nesavršenosti svijeta.
Čak ni moderni muškarac ne može izbjeći nasilje. Prolazi kroz to samo za jedan trenutak, samo da bi otkrio da može izgubiti sve, uključujući dostojanstvo. Na kraju, pravo hrabrosti nije u tome da se boriš, već da odbiješ borbu i suočiš se s posljedicama sukoba na drugi način.
Iluzorni i Pravi Hrabrosti
U adolescenciji, u noćnim klubovima, u barovima, tuče su česte. Prava tučnjava može iznenada nastati s bilo kojeg mjesta, bez ikakvog upozorenja. Baš kao što prava hrabrost može doći iz najneočekivanijih mjesta, usred tučnjave koja se činila beskonačnom. Bio sam s grupom prijatelja u baru, kada su dvojica muškaraca počeli komentirati djevojke s kojima smo bili. Njihova arogancija izazvala je eskalaciju situacije, i iznenada, sve je postalo fizičko. To nije bila organizirana tučnjava, nije bilo ni jasnog razloga za nju.
U adolescenciji, u noćnim klubovima, u barovima, tuče su česte. Prava tučnjava može iznenada nastati s bilo kojeg mjesta, bez ikakvog upozorenja. Baš kao što prava hrabrost može doći iz najneočekivanijih mjesta, usred tučnjave koja se činila beskonačnom. Bio sam s grupom prijatelja u baru, kada su dvojica muškaraca počeli komentirati djevojke s kojima smo bili. Njihova arogancija izazvala je eskalaciju situacije, i iznenada, sve je postalo fizičko. To nije bila organizirana tučnjava, nije bilo ni jasnog razloga za nju.
Drama je počela s djevojkom koja se osjećala laskana tom pažnjom. Rekla je nešto što je povrijedilo nečiji ponos, a alkoholom potaknuti ego prevladao je i situacija je izmakla kontroli. Što je više potrebno da bi se mladi ljudi počeli tući među sobom?
To zapravo nije bila ozbiljna tučnjava. Često je tako: jedna osoba brzo preuzme kontrolu. Udaranje nekoga je teško: adrenalin se troši brže nego fizička snaga; naše nježne ruke moraju udarati u tvrde kosti i oštre zube; visoki krvni tlak uzrokuje promašaje. Čak i ako izađeš kao pobjednik iz borbe, nakon što si vukao nekoga koga si udario, uvijek postoji mogućnost da je pobjeda zapravo Pirova pobjeda, s negativnim posljedicama.
Udaranje nekoga je teško, ali biti žrtva je još teže. Ako već nisi bio gubitnik, ne možeš uistinu razumjeti svu okrutnost fizičkog nasilja. Te noći imao sam sreću da sam samo dobio crni podočnjak i ogrebotine, a moja košulja je izgubila nekoliko dugmadi. Svi moji zubi su ostali netaknuti, ali moj ponos je bio slomljen. Moj prvi poraz u borbi činilo mi se mnogo bolnijim nego odbacivanje ili otkaz. Moje samopouzdanje se srušilo.
Kada sam se vratio kući, moja majka je počela plakati, a moj otac – ratni veteran koji je iza sebe ostavio iskustvo nasilja – samo me je pogledao u oči. Prije nego što se vratio pred televizor, izrekao je istinu koju svaki mladi čovjek treba znati. "Uvijek postoji netko jači od tebe," rekao je moj otac.
Možda se čini da svaki muškarac ostavi te iskustva iza sebe s vremenom. Tučnjava zbog djevojke može se činiti primamljivom kao akne u školi. Ali nasilje rijetko ostaje u prošlosti – uvijek je blizu, opipljivo. Naivno je vjerovati da smo ga ostavili iza sebe zajedno s siromaštvom, drogama i divljim godinama. Ono je uvijek prisutno – poput vremena, škole na uglu ulice, parka, noćnih klubova i lokalnih barova.
S godinama prestajemo juriti za svakom djevojkom i počinjemo voljeti jednu ženu. Shvaćamo ozbiljno karijeru. Ostajemo kod kuće navečer. Onda dolazi najvažnija stvar: postajemo očevi. Otac za nekoga koga bi zaštitio po svaku cijenu. Boriti se za svog sina je prirodno kao disanje.
Nedavno, dok sam vozio svoju kćer od četrnaest godina, lokalni policajac je gotovo udario nas s novom crnom Mercedesom. Izgubio sam živce; da je tip iz Mercedesa rekao nešto više, požalio bi. Kada se incident završio, moja kći me pogledala kao da me vidi prvi put. Bio je to mračan trenutak za nas dvoje, koji me podsjetio da nasilje može doći iz bilo kojeg smjera. Ne moraš ga tražiti; ono te pronađe. I strah od njega nije dovoljan da ga izbjegneš.
Postoji potrošena fraza: prave tučnjave nisu poput onih u filmovima. Nisu ni poput onih u treningu. Svaki oblik kontroliranog nasilja razlikuje se od stvarne borbe, jer spontane borbe nemaju postavljene uvjete. U sparingu te nitko ne koplje u oči niti udara u preponu, i nitko ne dovršava pobijeđenog. U pravim tučnjavama, sve to se događa. U karateu nećeš se suočiti s pet ljutitih delikvenata, ali bi mogli doći u bar. Nasilje nema časti. Jedan čovjek brzo udari drugog; što slijedi je samo upravljanje štetom.
Trening borilačkih vještina donosi mnoge prednosti: bit ćeš u dobroj formi i manje ćeš se bojati udarca, ali te ne priprema za pravu borbu. U sparingu se suočavaš s ljudima koje poznaješ i koje vjerojatno cijeniš. No, kada te netko u baru pokuša zdrobiti, vjerojatno ga vidiš prvi put i duboko te mrzi.
Možeš trenirati borilačke vještine godinama, ali to ne znači da postaješ borac. Prakticirao sam kung-fu, ali nisam postao Bruce Lee. Moj učitelj bio je pravi borac – zaista impresivan. Vidio sam ga jednom kako prilazi grupi delikvenata. Došao je bez straha, bez pokazivanja agresije. Potpuni mir. Vidio sam bandu kako se instinktivno razdvaja pred njim, bez da su toga bili svjesni. Tako prepoznaješ pravog borca. Bez obzira koliko se znojio u treningu, većina nas nikada neće doseći taj nivo smirenosti.
Postoje dva tipa muškaraca privučenih borilačkim vještinama: oni koji žele dovesti red u svoj život i pobijediti svoje unutarnje demone i oni koji su bili žrtve nasilja.
Moj učitelj pripadao je drugoj skupini: počeo je s borilačkim vještinama jer je bio maltretiran u školi. Smiren i skroman tip, koji me mogao lako baciti kroz sobu ako je htio. Nakon tučnjave s idiotom koji je uvrijedio moju djevojku, upitao sam svog učitelja: "Što sam pogriješio?" "Trebalo je da se povučeš," odgovorio je. Ali što učiniti ako nemaš hrabrosti povući se?
Zaista jaki muškarci uvijek kažu da nasilje nije vrijedno cijene koju plaćaš za njega. Posljedice nasilnih postupaka su nepredvidive i to je najbolji razlog za izbjegavanje. Tučnjava ti može koštati zub, posao ili život, i poslati te u bolnicu ili zatvor. Tučnjava može uništiti tvoj život ili ga radikalno promijeniti. Vjerojatno nećeš imati pojma što je tvoj protivnik sposoban učiniti, i tvoja borba neće imati stvarni smisao.
Biti uvučen u tučnjavu nosi rizik da ubiješ svog protivnika ili da ga ostaviš u komi; isto bi se moglo dogoditi i tebi. Čak i ako izađeš kao pobjednik i napustiš bojno polje nepovrijeđen, nećeš iz toga izaći neokrznut. I tučnjava na poslu mogla bi značiti kraj tvoje obećavajuće karijere prije nego što je počela.
Kada sam počeo raditi kao novinar, dogodila se tučnjava izravno u ured – šest godina nakon te nezaboravne subotnje noći. Ovoga puta bio sam na strani moći. U jednom smislu, bilo je to čak gore: urednik bi me lako mogao otpustiti, a moj protivnik mogao je pozvati policiju. I sve to zbog što? Zbog djevojke koja nije bila vrijedna toga. To je besmisao nasilja: igraš ruski rulet sa svojim zdravljem, karijerom i slobodom, riskirajući sve zbog gluposti.
Čin nasilja traje samo nekoliko sekundi, ali njegove kaotične posljedice – za tvoju dušu, tijelo i karijeru – mogu te pratiti godinama. Nasilje je uvijek ružno, okrutno i iracionalno. Ipak, nastavlja nas fascinirati. Tinejdžeri sanjaju o tome da izgledaju hladnije nego što jesu, i svaki muškarac u dubini duše zna da ne može izgraditi zaštitu protiv svih nesavršenosti svijeta.
Čak ni moderni muškarac ne može izbjeći nasilje. Prolazi kroz to samo za jedan trenutak, samo da bi otkrio da može izgubiti sve, uključujući dostojanstvo. Na kraju, pravo hrabrosti nije u tome da se boriš, već da odbiješ borbu i suočiš se s posljedicama sukoba na drugi način.
