Postoji jedna šala: pravi sindrom varalice je osjećati sindrom varalice čak i u vezi samog sindroma varalice. Kao, kako možeš biti siguran da ono što osjećaš je stvarni fenomen o kojem svi pričaju, a ne samo neki izmišljeni nonsens kojeg si sam stvorio u glavi? Zvuči smiješno, zar ne?
Problem je što ovo zapravo nije šala.
Postoje dvije vrste sindroma varalice
U stvarnosti, postoje dva oblika sindroma varalice. Jedan za početnike, a drugi za prave profesionalce.
Sindrom varalice kod početnika je najčešći. Jednostavno zato što su pravi profesionalci rijetki. Ostvaruješ svoje prve dosljedne uspjehe, počinješ razumjeti temu više od drugih – i odjednom dolaze sumnje. Osjećaš da doista ne pripadaš. Da će u bilo kojem trenutku doći stvarni stručnjaci i reći: „A tko si ti zapravo?”
Prisjećaš se svojih 47 grešaka, kako si učio iz knjiga umjesto da sve sam izumiš, kako „to bi svatko mogao napraviti“. Čak i ako imaš novac na računu i trofeje na polici, i dalje postoji glas koji kaže: „Sve ovo zapravo ne vrijedi“.
Kada postaneš profesionalac – i stvari postanu komplicirane
S vremenom stječeš iskustvo. Odgovornost raste. Više ne radiš samo zadatke – upravljate projektima, ljudima i sistemima. I tu dolazi druga varijanta: profesionalni sindrom varalice.
Ova je varijanta bitno drugačija.
Znaš da si stvarni profesionalac. Poznaješ svoje područje. Jasno vidiš da drugi u prosjeku znaju manje od tebe. Shvaćaš da tvoji rezultati nisu slučajni. Češće pogađaš cilj. Objektivno, dobar si u onome što radiš.
I tu počinje nelagoda
Ne možeš jamčiti rezultat.
Da, znaš sve o tehnici. Da, često pogađaš meta. Ali ne možeš obećati da ćeš pogoditi svaki put. Ili ovaj konkretni put.
Ako možeš – znači da je meta preblizu.
Ambicija uvijek živi u magli
Pravi ambiciozni projekti uvijek su u magli. Uvijek su daleko, nejasni, složeni. Vjerojatnost uspjeha je često 20%. Ponekad 95%, ako je sve jasno planirano. Ali nikada 100%.
Tu se rađa pravi profesionalni sindrom varalice. Shvaćaš da si samo čovjek. Pametan, iskusan, s timom i resursima – ali uspjeh je po svojoj prirodi slučajan. Bez obzira na strategiju, znanje i noći bez sna.
A ako je rezultat zagarantiran, to više nije uspjeh. To je rutina. Predvidljivost. I misliš: „Zašto uopće trošim vrijeme na ovo? Pomoćniče, preuzmi. Evo uputa i alati.”
Zašto se uspješni ljudi osjećaju kao varalice
Ako si u industriji već pet godina, znaš sve i stvari idu dobro – vjerojatno još nisi pravi uspješni. Čak i ako je uspjeh vidljiv.
Stvarno uspješni rastu radeći na stvarima koje će možda uspjeti samo jedan od deset puta. Unatoč postignućima, iskustvu, resursima i timovima.
Svako jutro se bude s istim pitanjem: „Ako sam profesionalac i znam što radim, zašto ne mogu jamčiti rezultat?” I gledaju stabla odluka sa strahopoštovanjem, svjesni koliko se faktora u kaosu mora složiti da bi sve išlo točno kako treba.
O tome se rijetko govori naglas. Ali tako izgleda odrasla verzija sindroma varalice. I, kako piše menscult.net, to nije slabost, već nuspojava kretanja prema mjestima gdje nema garancija.
Što je pravi sindrom varalice?
Pravi sindrom varalice je mentalno stanje u kojem osoba prepoznaje svoju profesionalnu kompetenciju, ali shvaća da ne može jamčiti apsolutne rezultate.
Kako se sindrom varalice razlikuje kod početnika i profesionalaca?
Početnici sumnjaju u sebe zbog nedostatka iskustva, dok profesionalci sumnjaju zbog vjerojatnosne prirode uspjeha i inherentne nesigurnosti.
Zašto se uspješni ljudi osjećaju kao varalice?
Uspješni profesionalci rade na ambicioznim i rizičnim projektima, gdje se mnogo faktora mora poklopiti. Ta svijest stvara psihološku ranjivost, a ne nesposobnost.
Je li sindrom varalice opasan?
Sindrom varalice sam po sebi nije opasan. Problem nastaje samo kada zaustavlja rast umjesto da ga prati.
