9 znakova da si previše otvoren u komunikaciji (i kako prestati)

Brate, ajmo iskreno. Postoje stvari koje možeš pričati svima — kao, na primjer, da si jučer odradio pet burpija na treningu. A ima i tema koje je bolje zadržati za sebe.

Brate, ajmo iskreno. Postoje stvari koje možeš pričati svima — kao, na primjer, da si jučer odradio pet burpija na treningu. A ima i tema koje je bolje zadržati za sebe. Ali ako si primijetio da ljudi nakon razgovora s tobom izgledaju kao da su pretrčali maraton bez vode, možda si malo prešao granicu s iskrenošću.

Iskrenost je dobra stvar. Ali, kao i s alkoholom: dva-tri piva te opuste, a petnaest te pretvore u glavnog junaka srama. Vrijeme je da shvatiš kada si prešao granicu s otkrivanjem duše i kako lagano pritisnuti kočnicu.

Tišina te čini paničnim

Tišina nije neprijatelj, ona je stari dobar prijatelj. Ali ti je se bojiš. Čim u razgovoru nastupi pauza, počinješ pričati kako si u djetinjstvu izgubio papuče na vikendici. OK, ali zašto?

Pauza je normalna. Ne trebaš je puniti pričama o bivšoj ili svom putovanju u Soči.

Pretvaraš prijatelje u besplatne psihologe

Susret s tobom nije razgovor, to je terapeutska seansa. Pričaš, pričaš, pričaš. A osoba ispred tebe samo trepće i klima glavom.

To nije prijateljstvo, to je monolog s namještajem. Ljudi se umore. Podrška je dvosmjerna ulica, nemoj zaboraviti.

Pitaš za savjet oko svake sitnice

„Ej, da li da uzmem americano ili cappuccino?“ — pitaš kao da biraš između operacije na mozgu i transplantacije srca.

Brate, tebi nije potreban savjet. Treba ti pažnja. I ti je dobivaš kroz nepotrebne otkrivene stvari. Prestani. Donesi odluku sam. Da, čak i ako kasnije zažališ — to je tvoj život, tvoj kava.

Tvoji društveni mediji znaju te bolje od tvoje majke

Pet priča dnevno o tvojim unutarnjim patnjama, tri objave o tome koliko ti je teško biti ti i fotka „jutro bez filtra“ s očima panda.

To nije dnevnik. To je društvena izložba. A kad na njoj ima previše tvoje unutrašnjosti, ljudi odlaze. Čak i ako su dali lajk.

Otkriješ tuđe tajne radi „povezivanja“

Pričaš da je Igorova žena otišla da bi impresionirao novog poznanika.

Zvuči kao trač? Jer to i jest trač. Ljudi počinju razmišljati: „Ako on priča o drugima, sigurno će pričati i o meni.“

Povjerenje je krhka stvar. Ako ga slomiš jednom — gotovo je.

Prekidaš da ispričaš svoju priču

Sgovarač samo počne pričati o nekoj ozljedi, a ti: „A ja sam imao još gore!“

To se ne zove „biti uključen“, to se zove „osvajanje etera“. Nikome se ne sviđa kad im ukradeš priču. Ponekad je bolje jednostavno slušati nego ponovno privući pažnju na sebe.

Nakon razgovora osjećaš se posramljeno i prazno

Odlaziš s mišlju: „Zašto sam to rekao?“

Ako se to ponavlja, to nije samo razgovor — to je emocionalno ispražnjavanje. I to te iscrpljuje. Riječi ne nestaju u zraku. Ostaju u glavama onih kojima si ih ispričao. A onda, kao bumerang, dolaze natrag tebi.

Dijeliš osobne stvari s bilo kim

Taksist, barista, tip u redu za hot-dog — svi znaju da si se razveo, da se bojiš starenja i da ne vjeruješ u mirovinu.

Zašto? To nije iskrenost, to je tjeskoba koja izlazi van. Nađi nekog s kim stvarno možeš razgovarati, a nemoj traumatizirati slučajne ljude.

Ne sjećaš se kome si već što ispričao

„Jesam li ti već pričao o otkazu?“ — pitaš po treći put.

Ako tvoj život izgleda kao serija u kojoj svima puštaš istu epizodu, to znači da si izgubio nit. A također — riskiraš da kažeš nešto gdje ne bi trebao.