Jaki ne popuštaju slabostima

U mladosti vjerujemo da smo posebni, da je naša istina jedina prava. Uvjereni smo da se svijet treba prilagoditi nama jer nismo kao ostali. Ali stvarnost ima svoj način da testira to uvjerenje. Udara snažno, često onda kada to najmanje očekujemo. I mnogi ne izdrže taj udarac.

U mladosti vjerujemo da smo posebni, da je naša istina jedina prava. Uvjereni smo da se svijet treba prilagoditi nama jer nismo kao ostali. Ali stvarnost ima svoj način da testira to uvjerenje. Udara snažno, često onda kada to najmanje očekujemo. I mnogi ne izdrže taj udarac.

Što se događa nakon toga? Oni koji su nekoć prezirali laži i kompromise počinju lagati. Oni koji su obećavali vječnu vjernost počinju varati. Loše navike, manipulacije, obmane — popis je dug. Ambicije ustupaju mjesto apatiji, a principi se rastvaraju u sivoj magli popuštanja.

Duša, nekoć ponosna i živahna, počinje svrbjeti poput stare rane. Gledaš svoj odraz u mutnoj lokvi i osjećaš samo gađenje. Razočaranje postaje tvoja druga priroda.

I tada se pojavljuje novi način opravdanja svega toga — tolerancija. Počinješ govoriti: „Život je složen“, „Svatko ima pravo na svoje mišljenje“, „Dobro i zlo su relativni“. Tako je lakše. Ali može li se to nazvati mudrošću?

Prava tolerancija nastupa kada tvoj imunitet prestane funkcionirati. Tvoje tijelo prestaje boriti se protiv virusa, tvoja duša protiv poroka. Više ne razlikuješ dobro od zla. Prvo to radiš kako bi opravdao vlastite pogreške, a zatim tu ideologiju namećeš drugima.

Ali! Postoje oni koji se ne predaju. Da, život je jači od nas. Ali to ne znači da se trebamo pretvoriti u jadnu sjenu, kriveći sve za složenost svijeta. Ostati vjeran principima, biti radikalan u težnji za boljim — nije slabost. To je dokaz tvoje unutarnje snage.

Svijet neće postati lakši. Ali izbor je uvijek tvoj: potonuti u mutnu lokvu kompromisa ili se ustati i nastaviti dalje, bez obzira na bol. Nemoj postati NPC. Unutar tebe gori vatra. Ne dopusti da se ugasi.