Nedavne promjene u društvenoj etici dovode u pitanje mnoge aspekte koji su se nekada činili neupitnima. Romantika, ljubav i prijateljstvo — ti elementi ljudskih odnosa, koji su nekoć počivali na međusobnom prevladavanju granica, na težnji za razumijevanjem i bliskošću, odjednom se nalaze pod lupom nove etike koja teži apsolutnoj transparentnosti, kontroli i sigurnosti. No kamo će to odvesti? Hoćemo li u pokušaju da svijet učinimo predvidljivijim i upravljivijim izgubiti nešto važno?
Nedavne promjene u društvenoj etici dovode u pitanje mnoge aspekte koji su se nekada činili neupitnima. Romantika, ljubav i prijateljstvo — ti elementi ljudskih odnosa, koji su nekoć počivali na međusobnom prevladavanju granica, na težnji za razumijevanjem i bliskošću, odjednom se nalaze pod lupom nove etike koja teži apsolutnoj transparentnosti, kontroli i sigurnosti. No kamo će to odvesti? Hoćemo li u pokušaju da svijet učinimo predvidljivijim i upravljivijim izgubiti nešto važno?
Tradicionalno su odnosi — bilo prijateljski ili ljubavni — uvijek bili više od samo harmoničnog suživota dviju osobnosti. Oni su uvijek bili bojno polje na kojem su se sukobljavali interesi i želje, gdje su se osobne granice rušile u potrazi za dubokom intimnošću. Prava intimnost je, u suštini, stalna napetost u kojoj emocije i intuicija igraju ključnu ulogu. A u toj igri, kao i u ratu, nema jasnih pravila — samo složene, neuravnotežene dinamike moći.
Međutim, nova etika nudi drugačiji pogled. Ona inzistira na tome da je svako kršenje granica, bilo emocionalno ili fizičko, oblik nasilja koji se mora iskorijeniti. Dijalog, dodir, pa čak i sama činjenica neovlaštenog emocionalnog kontakta, mogu biti temelj za optužbe. U ovom novom svijetu nema mjesta za spontanost i sukob, koji su nekoć bili sastavni dio svake žive interakcije. Sve što se ne može podvrgnuti strukturiranoj kontroli i transparentnosti postaje sumnjivo i nepoželjno.
No, kad konflikt nestane, nestaje i mogućnost prave intimnosti. Jer intimnost nije samo radost i toplina, već i borba i opozicija. U povijesti čovječanstva bilo je trenutaka kada je odnos između učenika i učitelja ili suradnika postajao duboko intiman upravo zbog te borbe. Ljubav je mogla povezivati kolektive, dok ih je mržnja mogla uništiti. Učenici su mogli diviti svojim učiteljima, ali su ih također mogli odbaciti, ulazeći u otvoreni rat, a u toj opoziciji rađalo se novo razumijevanje i nova intimnost.
Nova etika teži osloboditi nas od takvih "opasnih" veza. Uvodi stroge norme koje ljudske odnose pretvaraju u mehaničke interakcije lišene emocija i spontanosti. Kreativnost se zamjenjuje automatizmom, gdje nema mjesta za intuiciju i živi tok iracionalnog. Čak se i seksualnost, unatoč svojoj navodnoj slobodi, zatvara u krute granice gdje interakcija među ljudima postaje sigurna, ali hladna i mehanička, lišena strasti i spontanosti.
Suočeni smo s paradoksom: težnja za sigurnim i kontroliranim svijetom vodi do gubitka nečeg važnijeg — živog, emocionalnog i iracionalnog jezgra koje je oduvijek bilo pokretačka snaga pravih ljudskih veza. U našoj potrazi za novim normama riskiramo izgubiti samu mogućnost duboke intimnosti, gdje emocije i intuicija igraju ključnu ulogu.
Dakle, trebamo li težiti svijetu u kojem je sve predvidljivo i sigurno? Ili je bolje sačuvati u odnosima tu istu iracionalnost i konflikt koji nas čine doista živima? Odgovor na to pitanje možda je nešto što svatko od nas mora pronaći za sebe. Ali jedno je jasno: čim borba nestane, nestaje i mogućnost prave intimnosti.
Ova stranica koristi kolačiće kako bi vam pružila bolje iskustvo pregledavanja. Korištenjem ove web stranice slažete se s našim korištenjem kolačića.