Ljubav: Posljednji otok u olujnom moru suvremenog svijeta

Živimo u svijetu u kojem su tradicije razbijene, a stari oslonci izbrisani. Karijera, novac, uspjeh—sve je postalo nestabilno, neprestano se mijenja. Danas možeš izgraditi carstvo u godinu dana i izgubiti ga u mjesec dana. Društvo se ubrzalo, postalo je bogato, ali hladno, puno rizika i nesigurnosti.

Živimo u svijetu u kojem su tradicije razbijene, a stari oslonci izbrisani. Karijera, novac, uspjeh—sve je postalo nestabilno, neprestano se mijenja. Danas možeš izgraditi carstvo u godinu dana i izgubiti ga u mjesec dana. Društvo se ubrzalo, postalo je bogato, ali hladno, puno rizika i nesigurnosti.

Zato je ljubav postala posljednje utočište. Ona je jedino što nas podsjeća da nismo sami u ovom svijetu algoritama, tržišta i beskrajnih promjena.

Ali paradoks je u tome što smo na ljubav stavili previše očekivanja. Mora biti strast i sigurnost, avantura i mir, podrška i uzbuđenje. Postala je središte života, jer sve ostalo je izgubilo smisao.

Ali može li ljubav izdržati taj teret? Ili ćemo je sami uništiti tražeći od nje nemoguće?

Zovemo ljubav spasenjem, ali nismo li je pretvorili u zatvor? Tamo gdje bi trebala biti slobodan izbor, činimo je svojom posljednjom nadom. Tamo gdje bi mogla biti inspiracija, opterećujemo je strahovima, tjeskobama i željom da pobjegnemo od samoće.

Prava ljubav nije spasilački prsluk u moru problema. To je snaga s kojom možeš ići protiv struje, a ne skrivati se od nje. Nije riječ o tome da nađeš stabilnost, već da je zajedno stvorite.

Možda ne tražimo ljubav, već tišinu usred buke? Ne osobu, već ideju spasenja?

Ali ljubav nas ne mora spasiti. Ona jednostavno postoji. Kao more, kao vjetar, kao vrijeme. Ne postaje manja ako prestaneš tonuti u njoj. Ne nestaje ako je prestaneš grčevito držati.

Ona ili živi ili ne živi. Bez iluzija. Bez tereta. Bez straha.