Muškarci ne plaču. Ali možda bi trebali.

Ponekad u terapiju ne dolazi muškarac. Dolazi cijeli sustav odgovornosti koji je godinama nosio na svojim leđima. Dolazi s kućom, razvodom, dugovima, svojom djecom, njezinom djecom, roditeljima, poslom i reputacijom. I negdje usred sve te tišine natopljene težinom, zaboravio je da je i on živo biće.

Tako zvuči muška bol kad je napokon netko spreman poslušati.

Ponekad u terapiju ne dolazi muškarac.
Dolazi cijeli sustav odgovornosti koji je godinama nosio na svojim leđima.
Dolazi s kućom, razvodom, dugovima, svojom djecom, njezinom djecom, roditeljima, poslom i reputacijom.
I negdje usred sve te tišine natopljene težinom, zaboravio je da je i on živo biće.

Govori mirno, jasno, konkretno.
Ne žali se.
Ne traži pomoć.
On planira, organizira, rješava.
Zna kako upravljati poslom, ljudima, sustavima.
Ali kad mu tijelo počne podrhtavati, ne zna što da radi.

Kad pad nije opcija

Za njega razvod nije samo "kraj veze".
To je krah iluzije da se može voljeti bez da izgubiš sebe.
To je pad jedinog mjesta gdje je, barem malo, mogao biti ranjiv.
To je izdaja.
Ne samo od druge osobe.
Već i duboka izdaja samoga sebe.

Nikad nije bio slab.
Nikad si to nije dopustio.
Čak ni onda kad se lomio iznutra.
Čak ni kad više nije prepoznavao lice u ogledalu.
Ustao je i nastavio dalje.
Jer nije bilo nikog drugog.
Jer ako on padne, sve se raspada.

Uvijek je bio taj koji je vadio druge iz mraka,
dok se sam gušio u tišini.
Onaj koji je držao sve na okupu, samo na temelju čiste volje.

Sad dolazi na terapiju.
Ne kao “klijent”, već kao posljednja linija obrane.
Ne traži sažaljenje.
Ne želi da ga netko "spasi".
On dolazi s pitanjem:
Možeš li to podnijeti?
Možeš li stajati uz mene dok pokazujem strah, bijes, istinu – i ne okrenuti pogled?

Jer ako se povučeš,
ako se rasplineš,
ako mu odgovoriš “empatijom iz priručnika”,
on odlazi.
I možda se nikad više ne vrati.

Ne traži puno.
Samo jedno:
Budi tu.
Stvarno.
Čvrsto.
Bez floskula. Bez lažnih utjeha.
Bez onog blagog “terapeutskog” osmijeha.

U tom trenutku mu ne treba netko tko će reći da su njegove emocije validne.
Treba mu netko tko može izdržati težinu, a da ne pokušava odmah sve popraviti.
Netko tko može slušati njegov bijes, a da se ne zatvori.
Netko tko razumije da ispod kontrole, snage i strukture
živi jedan umorni dječak koji si nikad nije smio dopustiti da padne,
jer ako padne – svi padaju s njim.

Ne može svatko sjediti uz ovu bol

Njegov život ne dopušta pauze.
Ne može “otkazati sve”,
ne može pritisnuti gumb za tjeskobu,
ne može si reći “samo radi manje”.
Dok ponovno gradi unutarnju snagu,
vanjski svijet od njega traži:
akciju, rješenja, rezultate.

Tu počinje pravi posao.
Nije stvar u prošlosti.
Nisu to metafore, ni disanja, ni tablice.
To je trenutak stvarne prisutnosti.
Tišina – bez da strah proglasiš simptomom.
Jasnoća – bez da smiruješ samo zato što ti je neugodno.

Prisutnost koja govori:
Više ne moraš nositi sve sam.

Terapeut mora biti netko tko je i sam prošao kroz to

Terapeut koji nije osjetio takav pritisak,
brani se tehnikama.
Analizira, kategorizira, postavlja pitanja.
Pita: “Gdje to osjećaš u tijelu?”
I upravo tada…
vrata koja su se počela otvarati – zatvore se.

Ali onaj koji je sam gorio u tom istom plamenu,
koji zna što znači živjeti bez mreže,
ostaje.
Ne da spasi.
Ne da objasni.
Nego da bude stvarno prisutan.
Uz čovjeka koji si nikada nije dopustio da to traži.

Zato krizni terapeuti nisu trend.
Oni su oni koji mogu podnijeti istinsku bol,
bez da se slome,
bez da se postave kao spasitelji,
bez da se sve pretvori u predstavu suosjećanja.

Oni znaju što znači izvući nekoga
iz mjesta gdje su i sami nekad stajali – potpuno sami.

Ne iscjeljuje tehnika.
Iscjeljuje netko tko ostane.
Netko tko postaje sidro,
stvarnost,
prisustvo,
mjesto gdje muškarac može napokon osjetiti da ga netko stvarno vidi,
a da ga ne slomi vlastiti strah.

Povratak nije brz, ali je stvaran

Nije cilj opet “funkcionirati”.
Cilj je ponovno živjeti.
Imati život u kojem ne moraš biti jak stalno.
U kojem biti loše ne znači nestati.
U kojem biti muškarac ne znači biti stroj.
Nego jednostavno:
čovjek – sa svim što to nosi.

Želiš više tekstova koji govore tebi, a ne samo tvojoj ulozi?
Onda ostani.
Ovdje pričamo kao muškarci koji osjećaju – i ne sramimo se toga.