I koliko god zvučalo kao vic – ima puno istine u tome. Jer seksualna želja ne proizlazi samo iz fizičke privlačnosti. Kad muškarac odbija preuzeti odgovornost – bilo u kući ili u zajedničkom životu – ženska želja polako se gasi… i na kraju nestaje.
Postoji ona šala:
„Ništa ne uzbuđuje ženu više nego kad vidi muškarca kako pere suđe.“
I koliko god zvučalo kao vic – ima puno istine u tome. Jer seksualna želja ne proizlazi samo iz fizičke privlačnosti. Kad muškarac odbija preuzeti odgovornost – bilo u kući ili u zajedničkom životu – ženska želja polako se gasi… i na kraju nestaje.
Ne postoji univerzalni recept za dobar odnos. Svaki par pronalazi svoj balans. I upravo to čini odnose jedinstvenima.
Primjerice, tradicionalni patrijarhalni model još uvijek postoji: muškarac radi, žena brine o kući i djeci. Ako su oboje s time zadovoljni i postoji poštovanje – to može funkcionirati.
Problem nastaje kad oboje rade, ali sav teret kuće i dalje pada na nju: čišćenje, kuhanje, kupnja, organizacija godišnjih, dogovaranje pregleda, pamćenje rođendana, briga o djeci…
Tada želja počinje nestajati.
Danas često živimo u tzv. neopatrijarhatu: i muškarac i žena rade, ali žena uz to nosi svu mentalnu odgovornost za obitelj i kuću.
To se zove mentalni teret – nije stvar samo u radu, već u stalnom planiranju, razmišljanju, praćenju svega.
S vremenom to iscrpljuje. Ona se prestaje osjećati kao partnerica ili ljubavnica, i postaje menadžerica obiteljskog sustava.
A kad si iscrpljena, nema energije za igru ni strast. Seks postaje još jedna obveza.
Nije riječ samo o pranju suđa. Riječ je o svemu:
škola, pokloni, planiranje putovanja, briga o zdravlju, rasporedima, psu, kućanskim potrepštinama...
Sve to se gomila i stvara tihu napetost.
Mnoge žene to preuzimaju same jer su naučene da „one to rade bolje“. Ali ako nema ravnoteže i priznanja, dolazi do ogorčenosti.
A najgore je kada muškarac kaže: „Samo mi reci što da radim“. Tada više nije partner, nego još jedno dijete.
Zdrav odnos zahtijeva emocionalnu i praktičnu ravnotežu.
Oboje trebaju doprinositi.
Ako sve pada na nju, muškarac nesvjesno pada u ulogu djeteta.
A to je pogubno za seksualnost. Jer majka ne želi sina. Može osjećati brigu, nježnost, simpatiju – ali ne požudu.
Ako se dinamika ne promijeni, ona se emocionalno i tjelesno gasi.
Ne napadati, nego iskreno slušati. Ako ona kaže: „Osjećam se kao da sam sama u svemu,“ to nije optužba – to je vapaj.
Empatija, ne obrambeni stav.
Nije stvar u „pomaganju“ – nego u zajedničkom dijeljenju odgovornosti.
Ako ona kuha, ti peri suđe. Ako ona planira put, ti rezerviraj smještaj.
Ravnoteža stvara prostor za opuštanje – a opuštenost otvara vrata strasti.
Žena osjeća želju kad se osjeća viđeno, cijenjeno i podržano.
Muškarac koji preuzima inicijativu i sudjeluje – postaje privlačan.
Onaj koji se ponaša kao dijete – gubi tu privlačnost.
Ako razgovori stalno završavaju u frustraciji, terapeut za parove može pomoći.
To nije sudac, nego prevoditelj emocija.
Kad se žena osjeća preopterećeno i sama, kad joj muškarac djeluje kao još jedno dijete – požuda nestaje.
Ali kad postoji komunikacija, pravi partnerstvo i emocionalna povezanost – požuda se vraća.
I ako nakon svega on i dalje odbija mijenjati išta, možda je vrijeme da se pitaš:
Vrijedi li ostati u odnosu koji nosi samo jedna osoba?
Ova stranica koristi kolačiće kako bi vam pružila bolje iskustvo pregledavanja. Korištenjem ove web stranice slažete se s našim korištenjem kolačića.