Kreiraš život na autopilotu. Radiš, plaćaš račune, viđaš se s prijateljima po rasporedu, ponekad ideš na more, i na standardno „Kako si?“ odgovaraš sigurno: „Dobro.“ Ali problem je što je to „dobro“ davno postalo tihi, tjeskobni ton u tebi. I u nekom trenutku uhvatiš se kako se pitaš: kako sam uopće dospio ovdje?
Pogledajmo koji znakovi pokazuju da tvoj život nezaustavljivo klizi prema ponoru.
Razvoj? Ne, nisam čuo
Ako u posljednjih nekoliko godina nisi poboljšao svoje vještine, stekao nova znanja, povećao prihod i unutarnje sazrio, to je alarmantno. Nije potrebno biti Elon Musk u tri područja odjednom. Ali ako nema napretka nigdje, jednostavno stojiš u mjestu.
Autopilot stalno uključen
Jutro — kava, posao, večer — kauč. Sve odluke su automatske, svi putovi već trasirani, sve je predvidljivo. Udobno? Da. Ali živiš li zapravo? Veliko pitanje. Jer autopilot ne zna kamo želiš ići. On samo drži kurs prema „negdje“.
Želje na razini pećinskog čovjeka
Hrana, nove tenisice, gadget — i to je sve? Ako tvoji ciljevi ne prelaze okvir „kupiti-potrošiti-konzumirati“, samoga sebe poništavaš. Snove o stvarnim projektima i avanturama zamjenjuju fantazije tipa „jednog dana ću…“ — i godine prolaze dok se ti još „pripremaš“ za veliki događaj.
Svijet je kriv
Ekonomija, država, šef, vrijeme, Merkur u retrogradnom hodu — uvijek imaš popis krivaca. Praktično, zar ne? Samo jedan problem: s tim stavom dobrovoljno se osuđuješ na vječnu stagnaciju.
Sloboda bez slobode
S godinama izgleda da imaš više mogućnosti, ali gubiš sav slobodan čas u rutini i obavezama. Rezultat: tvoje unutarnje „ja“ sjedi negdje u ormaru, u lisicama hipoteka, kredita i tuđih očekivanja.
