Ponekad je dovoljno nekoliko rečenica da ljudi oko tebe osjete kako imaju posla s nekim tko baš i ne vjeruje u sebe. Na poslu njegove ideje možda neće shvaćati dovoljno ozbiljno, na spoju bi mogao ostaviti dojam muškarca koji ne zna vlastitu vrijednost, a u društvu prijatelja redovito će postati glavna meta šala na račun vlastite nesposobnosti.
Naravno, jedna nespretna izjava ne dokazuje ništa. Svi ponekad sumnjamo u sebe, brinemo se ili umanjujemo vlastite uspjehe. Ali ako određene fraze postanu navika, vrijedi se zapitati krije li se iza njih nesigurnost.ч
Možeš imati dobar posao, pristojan automobil, baviti se sportom, brinuti se o sebi pa čak i čitati knjige o psihologiji. Na prvi pogled, sve izgleda sasvim u redu. Ali postoji jedna kvaka: možeš djelovati kao uspješna osoba, a govoriti kao da od svijeta stalno tražiš dopuštenje da postojiš.7 rečenica koje mogu otkriti nisko samopouzdanje
1. „Nisam napravio ništa posebno, samo sam imao sreće”
Uspješno si završio zahtjevan projekt, pobijedio na natjecanju, dobio unapređenje ili napokon napravio nešto na što se dugo nisi usuđivao. Prijatelji ti čestitaju, kolege ti pružaju ruku, a ti sve odbacuješ riječima: „Nisam napravio ništa posebno, samo sam imao sreće”.
Reći to jednom može biti obična skromnost. Stalno objašnjavati vlastite uspjehe pukom srećom sasvim je druga priča.
Iza takve reakcije ponekad se krije strah od priznavanja vlastitih zasluga. Jer ako prihvatiš da si nešto zaista dobro napravio, moraš priznati i da imaš sposobnosti, iskustvo i pravo biti ponosan na rezultat.
Kako to reći drukčije: „Hvala! Stvarno sam puno radio na tome.” Bez fanfara, hvalisanja i padanja u nesvijest od skromnosti nasred ureda.
2. „Nemam baš pravi automobil, pravi sat ni pravi mobitel…”
Čudno je to: ponekad muškarac ima sve što mu je potrebno za normalan život, ali se osjeća kao gubitnik jer susjed vozi skuplji automobil, kolegin sat više blista, a poznanik je upravo kupio najnoviji pametni telefon.
Odatle i poznate izjave:
- „S takvim autom gotovo me sram izaći među ljude.”
- „Već me sram izvaditi ovaj mobitel.”
- „E, on je stvarno nešto postigao u životu, a ja sam nikakav.”
Problem nisu automobili, gadgeti ni želja za boljim životom. Problem nastaje kada stvari postanu mjerilo ljudske vrijednosti.
Ako tvoje samopouzdanje ovisi o logotipu na poklopcu motora, nalikuje akumulatoru usred zime: radi dok su vanjski uvjeti povoljni. Dovoljno je da se netko pojavi s još skupljom igračkom i tvoj se unutarnji naboj odjednom isprazni.
Što učiniti: kupovati stvari zbog vlastite udobnosti, a ne zato da neznancima na parkiralištu dokažeš kako i ti nešto vrijediš.
3. „Nisam baš stručnjak, ali mogu pokušati”
Zamisli poslovni sastanak. Imaš iskustvo, konkretnu ideju i znaš kako je provesti u djelo. Ali prije nego što progovoriš, pažljivo se osiguravaš od mogućeg neuspjeha:
- „Naravno, možda sam u krivu…”
- „Možda je ovo glupa ideja…”
- „Nisam baš najkompetentnija osoba ovdje, ali…”
Na kraju ljudi ne čuju toliko tvoju ideju koliko dugačak uvod u kojem im objašnjavaš zašto joj ne bi trebali vjerovati.
Navika umanjivanja vlastitih riječi može ostaviti dojam da nisi spreman preuzeti odgovornost za svoje odluke. Ponekad to koči profesionalni napredak više nego nedostatak iskustva.
Naravno, priznavanje granica vlastitog znanja znak je zrelosti. Nema potrebe glumiti genija ako se prvi put susrećeš s nekom temom. Ali ako se zaista razumiješ u ono o čemu govoriš, nema smisla započeti izlaganje javnim ponižavanjem samoga sebe.
Bolje je reći: „Ja na situaciju gledam ovako” ili „Imam prijedlog koji bi mogao funkcionirati”. A ako ne znaš odgovor, iskreno to priznaj, bez dramatičnih isprika.
4. „Previše očekuju od mene”
Ova se rečenica često izgovara još prije nego što nešto zahtjevno uopće počne.
Dodijelili su ti važan projekt? „Pa, previše očekuju od mene.”
Pozvali su te da govoriš pred timom? „Ne znam zašto su odabrali baš mene.”
Pojavila se prilika za unapređenje? „Vjerojatno precjenjuju moje sposobnosti.”
Zvuči kao da osoba unaprijed priprema opravdanje za slučaj neuspjeha. Ako nešto pođe po zlu, uvijek može reći: „Pa rekao sam vam.”
Psihološki je to praktično: ne moraš riskirati reputaciju osobe koja sve može. Ali postoji i druga strana priče — počinješ odbijati prilike prije nego što uopće provjeriš za što si sposoban.
Pokušaj drukčije pristupiti situaciji: „Ovo je ozbiljan izazov. Pogledajmo što je potrebno za uspjeh.” Tako si ne jamčiš pobjedu, ali barem sebi daješ priliku.
5. „Opet sam sve zeznuo. Ništa ne znam napraviti kako treba”
Samoironija je odlična stvar. Pomaže nam prebroditi neuspjehe, smanjuje napetost i olakšava komunikaciju. Problem nastaje kada svaka pogreška postane još jedan dokaz vlastite bezvrijednosti.
Slomiš policu: „Stvarno sam nesposoban.”
Zaboraviš sastanak: „Meni mozak uopće ne radi.”
Padneš na ispitu: „Glup sam, što se od mene uopće može očekivati?”
Pogreška prestaje biti pojedinačan događaj i postaje osobina cijele ličnosti. Ako takve rečenice stalno ponavljaš, možeš dodatno učvrstiti negativnu sliku o sebi.
Osim toga, ljudi oko tebe postupno se naviknu na takvu sliku. Zašto bi nekome povjerili zahtjevan zadatak ako ih ta osoba redovito uvjerava da ništa ne zna napraviti?
Zamijeni etiketu činjenicom: umjesto „beznadan sam”, reci „ovaj put nisam uspio”. Prva rečenica zatvara vrata. Druga ostavlja prostor za učenje.
6. „Takav se čovjek mora roditi. Ja to nikad neću postići”
U svijetu će uvijek postojati netko bogatiji, uspješniji, karizmatičniji ili spretniji od tebe. Ako se stalno uspoređuješ sa svima, život se lako pretvara u beskonačno natjecanje čiji žiri nikada ne objavljuje konačne rezultate.
Problem nastaje kada tuđi uspjeh postane dokaz tvoje vlastite nemoći.
Onaj tip lako upoznaje nove ljude? Očito ima prirodni talent, a ti si osuđen stajati uza zid s čašom u ruci.
Kolega brzo napreduje na poslu? Znači da je jednostavno imao sreće, a ti se ne bi trebao ni truditi.
Poznati je pokrenuo vlastiti posao? Naravno, imao je novac, veze i prave kontakte.
Moguće je da su nekim ljudima okolnosti doista išle naruku. Uspjeh rijetko ovisi isključivo o trudu. Ali tuđe prednosti ne poništavaju tvoje mogućnosti.
Umjesto „ja to nikad neću postići”, zapitaj se: „Što on konkretno radi i što mogu naučiti od njega?” To ne jamči isti rezultat, ali pretvara zavist u koristan alat.
7. „Ja jednostavno nisam tip osobe koja radi takve stvari”
Nisam tip koji prvi prilazi. Nisam tip koji traži unapređenje. Nisam tip koji samostalno putuje, mijenja posao ili počinje nešto od nule.
Zvuči kao opis karaktera. Ponekad to doista jest slučaj: ne voli svatko biti u središtu pozornosti, riskirati ili raditi u timu. I to je sasvim normalno.
Ali ponekad „ja jednostavno nisam takav” postane univerzalna ulaznica za ostanak u zoni komfora. Nisi pokušao — dakle, nisi ni mogao doživjeti neuspjeh. Nisi se istaknuo — dakle, nisi mogao dobiti odbijenicu. Nisi se prihvatio nečeg teškog — dakle, nisi se morao suočiti s vlastitim ograničenjima.
S vremenom čovjek počinje brkati ono što još ne zna raditi s onim što nikada neće moći naučiti.
Pokušaj to drukčije formulirati: „Još nisam navikao to raditi” ili „Teško mi je, ali mogu pokušati”. Jedna mala riječ — „još” — ostavlja prostor za promjenu.
Glasan glas i bahatost nisu nužno znakovi samopouzdanja
Neki muškarci biraju suprotnu strategiju. Govore glasnije od svih, ne priznaju pogreške, neprestano pokazuju vlastitu nadmoć i svaku raspravu pretvaraju u svjetsko prvenstvo u dokazivanju da su baš oni u pravu.
Izvana to može izgledati kao samopouzdanje. Ali ponekad se iza takvog demonstrativnog samouvjerenog nastupa krije strah od toga da će ih drugi doživjeti kao slabe, nekompetentne ili nezanimljive.
Ipak, važno je ne poistovjećivati samopouzdanje s određenim stilom ponašanja. Glasna osoba ne mora nužno biti nesigurna, kao što ni mirna osoba ne mora imati nisko samopouzdanje.
Pravo samopouzdanje ne traži stalnu potvrdu. Čovjek može mirno saslušati kritiku, priznati pogrešku i reći „ne znam” bez osjećaja da mu se autoritet upravo raspao u komadiće.
I ne, za to ne moraš pohađati tečajeve za alfa-mužjake, kupiti sat koji košta tri plaće ili svakome koga sretneš pričati koliko bivših partnerica žali što te ostavilo.
Što još može odavati nesigurnost?
Ponekad su riječi samo dio priče. Na dojam koji ostavljamo utječu i ton glasa, brzina govora, izrazi lica te ponašanje u određenoj situaciji.
Primjerice, osoba može stalno provjeravati je li nekoga uvrijedila, pretjerano se ispričavati zbog sitnica, odbijati komplimente ili izbjegavati iznošenje vlastitog mišljenja.
Ipak, važno je da takva opažanja ne pretvorimo u dijagnozu. Tih glas može biti posljedica umora, izbjegavanje kontakta očima može biti osobina karaktera, a česte isprike mogu proizlaziti iz odgoja ili kulturnih navika. Nijedna pojedinačna gesta ne može pouzdano otkriti nečije samopouzdanje.
Bolje je sagledati širu sliku: stvara li takvo ponašanje osobi poteškoće, zna li se zauzeti za sebe, donositi odluke i razumno reagirati na pogreške?
Kako prestati podcjenjivati sebe: pet praktičnih koraka
- Primijeti svoje automatske fraze. Nekoliko dana obrati pozornost na to kako govoriš o sebi. Ne moraš odmah promijeniti svaku riječ — za početak je dovoljno prepoznati obrasce koji se ponavljaju.
- Razdvoji činjenice od procjena. „Nisam dobio taj posao” činjenica je. „Nikome nisam potreban” zaključak je koji iz te činjenice nužno ne proizlazi.
- Prihvati komplimente bez verbalne akrobatike. Jednostavno „hvala, drago mi je” bolje funkcionira od pet minuta objašnjavanja zašto zapravo nisi napravio ništa posebno.
- Nauči mirno govoriti o svojim uspjesima. Ne moraš se hvaliti. Dovoljno je iskreno priznati vlastiti doprinos i ne pripisivati svaki uspjeh pukoj sreći.
- Djeluj čak i kada nisi potpuno siguran u sebe. Samopouzdanje ne dolazi uvijek prije akcije. Često je upravo suprotno: pokušaš, stekneš iskustvo i postupno naučiš više vjerovati sebi.
Ako nesigurnost stalno ometa tvoje odnose, posao ili svakodnevni život, razgovor s psihologom također može biti koristan. To nije znak slabosti, nego način da bolje razumiješ sebe.
Najvažnije: ne moraš glumiti osobu kakva još nisi postao
Nesigurnost te ne čini lošijim muškarcem. Sumnje, strah od pogreške i želja za odobravanjem poznati su gotovo svima. Problem nije u tome što ponekad sumnjaš u sebe, nego u tome dopuštaš li tim sumnjama da odlučuju umjesto tebe.
Sljedeći put kada poželiš reći „neću uspjeti”, zastani na trenutak. Možda ti doista nedostaje potrebno iskustvo. Možda ti treba pomoć. A možda se jednostavno bojiš početi.
To su tri različite situacije i svaka od njih ima svoje moguće rješenje.
Samopouzdanje ne znači uvjerenost da si uvijek najbolji. Ono znači da sebe ne smatraš gubitnikom svaki put kada je netko bolji od tebe ili kada nešto ne ide prema planu.
