Toksicnost i narcizam: Kako nas ponašanje drugih utječe?

Svake godine svijet izgleda kao da se sve više uranja u klimu toksicnosti, narcizma i samoljublja. Javne osobe, bilo da su to političari, celebriti ili poslovni lideri, često se nalaze na naslovnicama ne zbog svojih postignuća, već zbog provokativnog ili skandaloznog ponašanja.

Svake godine svijet izgleda kao da se sve više uranja u klimu toksicnosti, narcizma i samoljublja. Javne osobe, bilo da su to političari, celebriti ili poslovni lideri, često se nalaze na naslovnicama ne zbog svojih postignuća, već zbog provokativnog ili skandaloznog ponašanja. Ali, doista, zanima li nas to, obične ljude, ako nemamo izravnu povezanost s tim osobama? Odgovor, iznenađujuće, glasi da, i evo zašto.

Toksicnost na vrhu

Koliko god to bilo neugodno, riba počinje truliti od glave. Kada najmoćniji ljudi u društvu — bilo da su političari, poslovni lideri ili slavne osobe — pokazuju dehumanizaciju, samoljublje i narcizam, to šalje signal cijelom društvu. Ponašanje onih koji su u centru pažnje prelazi izvan njihovih privatnih života. Postaje to norma za sve, jer se primjeri ponašanja koje gledamo na televiziji i čitamo u vijestima često smatraju referentnim točkama za uspjeh. Kada poznate osobe ili političari otvoreno krše moralne norme, javnost počinje smatrati takvo ponašanje prihvatljivim.

Utjecaj na naš svakodnevni život

Kada netko u Bijeloj kući objavi bijesan tweet ili kada komičar na društvenim mrežama objavi rasističke izjave, to nije samo problem za one koji imaju izravan kontakt s tim osobama. Vidimo to u našim feedovima, slušamo o tome od kolega i pričamo o tome s prijateljima. Postaje to dio naše svakodnevne stvarnosti i oblikuje način na koji percipiramo svijet i druge ljude.

Kada javna osoba djeluje na način koji je toksičan, to postavlja očekivanja za sve nas. Počinjemo misliti da se to ponašanje može opravdati, da nedostatak empatije, drskost i grubost sada postaju vrijedne karakteristike. Kao rezultat toga, mnogi od nas počinju oponašati taj primjer, čak i kada znamo u dubini srca da je to pogrešno.

Narcizam i empatija: Novi društveni standard?

Živimo u vremenu kada se empatija smatra slabošću, a ignorancija smatra snagom. Divimo se jakim ljudima, ali sve više, "snažnima" postaju oni koji se ne ispričavaju, koji nemaju poštovanja prema drugima i koji koriste ljude u svoje osobne svrhe. Suosjećanje postaje nešto zastarjelo, nešto što gubi vrijednost iz godine u godinu.

Umjesto da divimo ljudima koji su ljubazni i iskreni, počinjemo oponašati one koji žive po filozofiji "govorim što želim i nije me briga koga ću povrijediti". Te osobe vjeruju da mogu reći što god žele jer misle da mogu novcem kupiti izlaz iz svake greške. Jasno je da narcizam i toksicno ponašanje nisu samo uobičajeni, već postaju simboli uspjeha.

Promjena u društvenom gledanju

Toksicnost i narcizam na vrhu nisu samo neosporni, već se često obožavaju. Zašto? Zato što to ponašanje označava snagu i samopouzdanje, a čini se da nudi put prema uspjehu u neumoljivom svijetu. Umjesto da budemo ljubazni ljudi, muškarci sve više žele izgledati snažno, čak i ako to znači odbacivanje svih moralnih normi.

No, ova promjena u percepciji je opasan trend. Kada javne osobe pokazuju odvratna i neprihvatljiva ponašanja, šalju poruku da kvalitete poput poštovanja i ljudskosti nisu važne. To dovodi do negativnih fenomena koji, iako ih je teško primijetiti, postaju dio svakodnevnog života: vidimo ih na ulicama, u restoranima, na sportskim utakmicama, na cestama, u uredima, pa čak i u obiteljima.

Što možemo učiniti u vezi s tim?

Pravo pitanje je, što možemo učiniti da promijenimo ovu situaciju? Prvo, moramo prepoznati da nismo samo pasivni promatrači. Ponašanje onih na vrhu utječe na nas i oblikuje kako gledamo svijet. Ne možemo samo sjediti i čekati da nas to ne dotakne. Svi smo mi dio ovog toksičnog ciklusa, bilo da to prepoznajemo ili ne.

Svaka osoba mora odlučiti hoće li empatija i poštovanje biti cijenjeni u našem društvu. Ako dopustimo da narcizam i toksicnost preuzmu našu svijest, riskiramo da izgubimo ono što doista vrijedi: vrlinu, iskrenost i suosjećanje. I iako se ponekad čini da ništa ne možemo učiniti da promijenimo stvari, moramo se sjetiti da svaka osoba može biti ta koja započne promjenu svijeta oko sebe, čak i malim koracima.

Toksicnost nije samo problem onih koji prave naslove. To je problem cijelog društva. I dok to ne prepoznamo, opasnost će i dalje rasti, uvlačeći nas sve dublje u svoju destruktivnu spiralu.