Biti otac: Kako pustiti svoju djecu u ovaj divlji svijet i ostati smiren

Ima li išta iznenađujuće kao što je postati otac? Misliš da će tvoj sin ili kći biti mala verzija tebe. Zamišljaš kako će dijeliti tvoj smisao za humor, tvoj talent za matematiku (ili ljubav prema nogometu) i da ćete se smijati istim šalama. Ali s vremenom shvaćaš: tvoja djeca nisu ti. Oni su zagonetka, iznenađenje, ponekad prava enigma!

Ima li išta iznenađujuće kao što je postati otac? Misliš da će tvoj sin ili kći biti mala verzija tebe. Zamišljaš kako će dijeliti tvoj smisao za humor, tvoj talent za matematiku (ili ljubav prema nogometu) i da ćete se smijati istim šalama. Ali s vremenom shvaćaš: tvoja djeca nisu ti. Oni su zagonetka, iznenađenje, ponekad prava enigma!

Zamisli: gledaš svoje dijete i vidiš nešto potpuno novo i nepoznato. Kako je to moguće? Svi želimo da nam djeca sliče, ali svaki otac zna: nikada ne možeš u potpunosti upoznati svoje dijete. Možemo slaviti njihove uspjehe, biti ponosni na njihova postignuća, ali isto tako možemo biti zbunjeni njihovim čudnim hobijima ili nejasnim odlukama. I to je u redu.

Zatim dolazi jedna jednostavna, ali oslobađajuća misao: naša djeca nisu naša. Nismo ih stvorili po svojoj slici, i oni nisu naše vlasništvo. Njihovi problemi nisu uvijek naša greška, a njihovi uspjesi nisu uvijek naš uspjeh. To je možda jedno od najutješnijih spoznaja očinstva. Koliko puta si sebe krivio jer ih nisi mogao zaštititi od problema, ili s druge strane, bio ponosan na njihove uspjehe kao da su tvoji vlastiti? Ali znaš što? Tvoj glavni posao je jednostavno biti prisutan.

Djeca su dar. A kao i svaki dobar dar, moraš ga dati dvaput. Prvo ih primiš kad uđu u tvoj život – mali, tražeći pažnju, vrijeme i, naravno, ljubav. Ali prije ili kasnije dolazi trenutak kada ih moraš "pustiti". To je kao da gledaš voljenu osobu kako kreće na dugo putovanje – boli, uzbudljivo je, ali je neizbježno.

Jednog dana tvoja će djeca otići – na školovanje, posao, ili da pronađu svoj vlastiti život. To je trenutak i radosti i tuge. Odjednom shvatiš da "tvoje" dijete više nije u potpunosti tvoje. Ulaze u svijet, a tvoja uloga se mijenja. Više nisi onaj koji ih vodi za ruku – sada si onaj koji pruža podršku iz daljine. Nije lako. Život nije bajka u kojoj svi žive sretno do kraja, i kao otac želiš ih zaštititi od svega lošeg u svijetu. Ali ne možeš.

Oni nisu naši. Oni su gosti u našem domu, koji će jednog dana otići kako bi izgradili svoj vlastiti život. Naš posao je pomoći im da postanu snažni, hrabri i spremni donositi vlastite odluke. Najveći čin povjerenja je dopustiti im slobodu da pogriješe i izaberu svoj put.

Biti otac nije samo radost i ponos, već i znati kako pustiti i dopustiti svojoj djeci da postanu ono što su predodređeni biti. I u tome također leži snaga.

Dakle, dečki, opustite se. Vaša djeca nisu vaši klonovi, oni su svoji. Ovo je njihovo putovanje, a vaš posao je biti dobar suputnik, pokazati put, ali ne držati volan.

Naprijed, očevi! Svijet nije tako strašan ako vjerujete u život.