U titulama filmova i serija trebalo bi pisati „Sva podudaranja sa stvarnim životom su slučajna” i „Ne pokušavajte ovo kod kuće”. Jer ponekad prikazuju zapanjujuće besmislice.
U titulama filmova i serija trebalo bi pisati „Sva podudaranja sa stvarnim životom su slučajna” i „Ne pokušavajte ovo kod kuće”. Jer ponekad prikazuju zapanjujuće besmislice.
Priče o kriminalcima koji neutraliziraju žrtve kloroformom postoje koliko i tradicija korištenja ovog sredstva u medicini. U stvarnosti nema nijednog dokumentiranog slučaja da je kloroform korišten za onesvještavanje osobe. I znaš zašto? Zato što to tako ne funkcionira! Da bi kloroform počeo djelovati, njegove pare treba udisati najmanje pet minuta, a kada tvoja hipotetska žrtva izgubi svijest, to ne znači da je možeš vezati, staviti u prtljažnik i zaboraviti na nekoliko sati. Prvo, da bi djelovanje kloroforma trajalo, treba ga i dalje udisati. Drugo, moraš paziti da se jezik ne zapadne u grlo i osoba ne uguši, a za to treba stalno držati bradu. I, usput, filmovi to ne prikazuju, ali udisanje kloroforma često uzrokuje povraćanje. Ukratko, kloroform je stvarno muka!
U filmovima policija često mora voditi duge razgovore s kriminalcem („Spusti slušalicu!” - „Ne, ti prvi!”) da bi utvrdila njegovo mjesto. U stvarnosti, mjesto poziva može se odrediti ako je na telefonu uključen GPS (ali čak i ako nije, još uvijek je moguće). No, takozvana triangulacija će trajati oko pola sata i određivanje lokacije telefona u odnosu na bazne stanice bit će prilično približno.
Kako nas film uči, ako trebaš dobiti neku informaciju, najpouzdaniji način je mučiti osobu, onda će se sigurno sjetiti svih detalja i činjenica koje te zanimaju. U stvarnosti to nije tako. Da ne govorimo o tome da je mučenje ljudi neetično (i prilično fizički iscrpljujuće), to dovodi do rezultata suprotnih onome što želiš. Da bi izbjegao fizičku bol, osoba će reći sve što želiš čuti. Pa pogađaj zatim, je li ti rekao istinu ili zato što si mu prijetio diskografijom Stasa Mihajlova.
Uz svako poštovanje prema Quentinu Tarantinu, ne savjetujemo ti da ponoviš podvig junaka „Pulp Fictiona”, čak i ako naiđeš na ležernu Umu Thurman i špricu s adrenalinom. Iako takvi injekcijski postupci postoje, postoje i drugi (manje rizični) načini. Na primjer, intravenska injekcija. Krv prolazi cijeli krug kroz tvoj organizam za minutu, tako da nema boljeg načina da lijek dođe do srca (a bolje i nemoj!). Također, ubrizgavanjem lijeka izravno u srce, riskiraš probijanje pluća, a i u samom srcu će ostati rupa. A to, kako možeš pretpostaviti, nije baš dobro.
Ako si ikada gledao serije poput „Law & Order” ili bilo koju drugu snimljenu u posljednja tri desetljeća, vidio si kakvu važnu ulogu igra obdukcija. No, u praksi, iako pruža mnoge činjenice koje pomažu istrazi, sama djela ne otkriva. Osim toga, mjesta zločina obično su prekrivena DNK materijalom, ne samo osumnjičenih, već i slučajnih prolaznika. Ali, ako policija pronađe DNK koja neupitno pripada umiješanom, nije lako pronaći vlasnika. Čak i ako uzorci završe u policijskoj bazi, obrada, priprema i pisanje izvještaja potrajat će najmanje mjesec dana.
U holivudskim filmovima, da bi se oživio čovjek s zaustavljenim srcem, dovoljno je viknuti „Gubimo ga!” i pritisnuti defibrilator na prsa (ne svoja).
U stvarnosti to ne funkcionira. Ako srce prestane kucati, defibrilator će samo uzrokovati opekline.
Ali da se ne bi potpuno razočarao u defibrilatore, recimo da su vrlo korisni kada srčani ritam ne radi ispravno i ventrikuli počnu istovremeno kucati. Defibrilator pomaže „ponovno pokretanje sustava”.
U filmovima i TV emisijama policija često tvrdi da za početak potrage za nestalom osobom mora proći 24 sata od trenutka nestanka.
U stvarnosti ne moraš čekati da podneseš prijavu. Jedini uvjet je da moraš biti blizak rođak nestale osobe.
Ako se radi o nestanku osobe, prvih 24 sata često su najvažnija u potrazi, osobito kada se radi o nestanku djece.
Naravno, ako odrasla osoba nedostaje i nema razloga vjerovati da je u opasnosti, policija nije obvezna poduzimati hitne mjere.
Dakle, ako djevojka zakasni na tvoje sastanke pola sata, poziv policiji neće pomoći.
U filmovima o manijacima i serijskim ubicama gotovo svatko uspijeva izbjeći kaznu za svoja djela i ne završiti u zatvoru, vješto pretvarajući se da je lud. (Inače, ne bi imali toliko filmova o manijacima i serijskim ubicama.)
U stvarnosti to ne funkcionira. Advokati koriste ovu verziju u manje od 1% slučajeva i samo za četvrtinu njih postižu oslobađajuće presude.
Točnije, oslobađajuće presude mogu se nazvati vrlo uvjetno, jer osoba koja je proglašena nesposobnom za suđenje odlazi na prisilno liječenje i zapravo provodi toliko vremena u psihijatrijskoj bolnici koliko bi provela u zatvoru, ako ne i više.
Čak i ako bude puštena na slobodu i proglašena neopasnom za društvo, bit će pod nadzorom i prolazit će redovite provjere.
U stvarnosti su prigušivači prvenstveno namijenjeni za udobnost onoga tko puca, a ne za potpuno bešumno ispaljivanje. Jer to je nemoguće.
Da, naravno, pištolj s prigušivačem puca tiše od onog bez njega, ali nikako nije potpuno tiho.
U filmovima, utapajuće osobe obično glasno zovu u pomoć i mašu rukama. U stvarnom životu sve se događa bez takvih specijalnih efekata.
Naime, osoba ne može vrištati jer joj je zrak u plućima potreban za disanje, a vrijeme koje provodi iznad vode nije dovoljno za izdah, udah i još uvijek pozivanje u pomoć. Ruke koristi za održavanje iznad vode.
Štoviše, svi pokreti utapajuće osobe su instinktivni i nije sposobna za smisleno djelovanje — na primjer, plivati prema obali ili uhvatiti se za nešto.
Ova stranica koristi kolačiće kako bi vam pružila bolje iskustvo pregledavanja. Korištenjem ove web stranice slažete se s našim korištenjem kolačića.